"...Djurdjevak zeleeeeniiiiii"
E, moj Alene, kakav crni djurdjevak? Ma kakav i zeleni djurdjevak? Kakvi crnozeleni djurdjevci? Kakvo cvijeće, trava, lišće?! Volio bih znati ko je u udžbenicima biologije pobrojao sve one travuljine i zeleniše kao vijesnike proljeća. To je, k'o da gledam, neki cvikeraš koji iz kuće izlazi samo kad ga mama pošalje da joj kupi kremu za gljivice! Djeco, ne dajte da vas lažu, postoje samo tri vjerna vijesnika proljeća: penzioneri, cigani i djevojke!
Ovo malo još živih boraca iz zadnjeg svjetskog rata, pojačano prvim (ali mnogobrojnim) generacijama ištancanim odmah nakon rata, kad su se žene dočepale muževa svježe pristiglih sa ratišta a oni proklinjali Švabe što i njih ne potrpaše u neku gasnu kabinu, sada ponovo jezdi ulicama grada. Rasporedjeni u niz po petorica, najviši čin ide u sredini. Najviši čin gleda ponosito ispred i uzdignute glave krči put uništavajući svu protivničku živu silu, tjerajući je da gazi po blatu i lokvama sa strane. Pored njega, idu dva malo niža čina, obavezno jedan iz iste brigade iz koje je najviši čin. Zadatak im je da ljutito i prezrivo, sa visine, gledaju na protivničku svježe ublaćenu živu silu, kao i da usmjeravaju najviši čin, jer najviši čin ne vidi baš najbolje. Na krajevima reda, dva najniža čina, ponosni što su u društvu takve jedne veličine, pomno prate da ih neprijatelj ne iznenadi sa krila i ne probije početnu formaciju. Grabe naprijed krupnim koracima, zemlja podrhtava pod njima (ili im to klecaju koljena, teško je reći). Ogrnuti u tri džempera i dva kaputa, ne daju da ih sunce i one pod trećom stavkom prevare, znaju oni da je hladno. Ali i po hladnoći idu, i idu i idu... Ujutro krenu, da bi prije mraka stigli da se vrate.
Druga stavka su cigani. Ili Romi, da ne uvrijedim braću kandidate za Evropsku uniju. Izmilili iz... Pa teško je reći gdje oni budu zimi, ali gdje god su bili, nisu tamo više. Tata se bacio na sakupljanje sekundarnih sirovina. Svakodnevno obilazi sve lokalne otpade u svojoj staroj Ladi, ide u lov na visoku tehnologiju - Čajavec televizore, Gorenje frižidere, šporete smederevce... Mama dotad ide u šoping - od kontejnera do kontejnera, traže se patike, sandale, hlače, majice... Da ćerkica ima šta da obuče za grad. A ćerkica onda ode u grad i od kafića do kafića, ista rukica, ista poza, iste riječi... Dotad se mladji brat smjestio na karton tri ulice dalje, i spava. Ćasica za pare je, ipak, tu, pored glave... A baba je u samom centru, sa najmladjom prinovom u rukama, čita molitve, malo hrišćanske, malo islamske, multinacionalnost i tolerancija na djelu. E sad mene nešto kopka, odakle li tati pare za benzin svaki dan, mami i ćerki za boje za kosu (jedna crvena, druga plava), babi druga noga koja izraste čim tata autom dodje po nju... Mora da one molitve rade.
A treća stavka je, već, potpuno domaća. To je valjda onaj kvalitet domaćih proizvoda, o kojem stalno trube kad nam poljoprivrednicima obećavaju bolja vremena. Ja mislim da je Njutn zaboravio jedan od osnovnih zakona fizike: broj Celzijusovih stepeni je obrnuto srazmjeran broju kvadratnih centimetara odjeće na ženskom tijelu. Skakuću opet iz dekoltea prednji dijelovi, njišu se srednji, ocrtavaju se kroz tanku odjeću zadnji, sijevaju oni graciozni donji... Ma milina sjesti sa strane i gledati. Što reče jedan moj drug sa faksa, sad ne smiješ proći kroz Gospodsku ulicu, opasno za srce. A tek kad prozuje one djevojčice na rolerima... Majke mi, ko izumi one rolere, treba mu spomenik dići, kako dobar efekat imaju na tijelo djevojaka a na oči muškaraca! I to taj spomenik staviti odmah pored spomenika onima koji su izumili one tange i helanke u koje je sve to upakovano! Ma jebeš ti one sireve, salame, paradajze i trešnje... Naši najbolji proizvodi su ove lijepe djevojčice, al' njih ne damo na izvoz. Na vam paradajz, pa makar i u pola cijene!
Nešto kontam, baš volim proljeće... Matere m'!
